U mojoj okolini, svi su uglavnom opterećeni sobom. Sve se svodi na njih, sve se vrti oko njih, samo oni oni oni, čak i kad se prave da im je zapravo stalo do drugih. „Gledaj me! Gledaj me kako mi je stalo! Gledaj me, ja marim!“ To je nekako sažet motiv njihovog ponašanja, ali problem je što oni ne mare za druge, ne uistinu, već mare da se vidi kako oni mare.
Jer kad nekome pomažete, pomažete mu zato što mu je pomoć potrebna, a ne zato da biste se vi osjećali vrijednima što pomažete i da biste svima razglasili koliko ste zbog toga vrijedni. Ne da se vi stavljate u ulogu pomagatelja koji pomaže jer mari, pogotovo kad ne pomažete na način koji je zapravo koristan.
Oni uglavnom ne pomažu onako kako drugima treba, već onako kako oni to žele, odnosno kroz viziju koju oni imaju za tu osobu.
Recimo to tako. Banalni primjer. Tražite veliku vreću za šoping, neku koja nije od plastike i koja će izdržati količinu stvari koja vam je potrebna, no ne pronalazite ju. Vi kod kuće imate hrpu vreća, ali niti jedna od njih nije ona koju trebate, iako ih sve koristite dok ne pronađete odgovarajuću.
Zamislite sad da ste s nekom osobom u šopingu i podijelite s njoj svoj nazovimo ga problem oko pronalaska vreće. Osoba nema novaca jer je u dugovima i sve što kupuje je zapravo na kredit za koji plaća kamate.
Vi osobi kažete da imate već zamjene, ali da niti jedna nije dostojna. Osoba je upućena u sve, ali tad uđe u trgovinu i poskrivečki vam kupi malu plastičnu vreću. Predaje vam tu vreću važno i ponosno, a vi ostanete u čudu.
Pitate osobu što radi, a ona vam kaže da vam je kupila vreću. Vi pitate zašto, a ona odgovara pa zato jer ste tražili vreću. Da, ali to nije vreća koju trebam, a osoba se sad brani da ju je kupila kako biste vi imali vreću dok ne pronađete onu koja vam treba. ALI VI VEĆ IMATE HRPU VREĆA I SAD JE TA OSOBA KUPILA NA KREDIT JOŠ JEDNU GLUPOST U NIZU KOJA VAMA NE TREBA.
Natjerate osobu da ode vratit vreću, a ona je posramljena vašim ponašanjem. Ljuta ja, bijesna i uvrijeđena u isto vrijeme i slaže odvratan izraz lica kojim sugerira gađenje vašim ponašanjem. Ona je iznervirana jer ste vi ukazali na njeno nedoraslo, razmaženo ponašanje.
Trgovci joj daju gotovinu koju će osoba potrošiti i neće imati da nadoknadi račun kad joj iznos budu skidali s kartice za koji će na kraju platiti i kamatu jer je ionako već u minusu, što znači da će ići dublje u minus. I ljuta je na vas. NA vas! Kako se samo usuđujete biti odvratni prema njoj! Kako se samo usuđujete ponižavati ju dok ona mari, dok vam pomaže jer je njoj stalo!
Da, dovoljno ste već čitali onoga što sam do sad napisala. I da, to je živi primjer koji sam ja doživjela sa svojom starom. I ne, ona nije jedina koja se tako ponaša. I ne, primjeri nisu samo banalni kao obična vreća za šoping, ali su zato česti, redovito svakodnevni.
Oni pomažu onako kako oni žele, bez obzira što to nema apsolutno nikakvog smisla i bez obzira što vam zapravo uopće ne pomažu. A onda laju okolo. Žale se. Žale se na svoje ukućane, a tu uključujem i sebe kao osobu na koju se žale.
Oni u vihoru svojih emocija, u projekciji svojih misli koje su odvojene od stvarnosti, drugima blebeću ono što je njih povrijedilo i tako zapravo ogovaraju. I što se dogodi? Osobe koje slušaju te ispovjedi bivaju bezobrazne prema onima koji su ogovarani.
Doslovno, milijun sam puta doživjela kako mi se ljudi s kojima imam malo doticaja ili pak nemam gotovo nikakve veze, obraćaju bezobrazno, kako me vrijeđaju zbog 'mog ponašanja' prema drugima, prema mojim članovima obitelji, kako me omalovažavaju i obezvrjeđuju jer ja 'nikad ništa ne radim', 'nikome ne pomažem', 'kako sam lijena' i kako 'živim na teret drugih'.
Znate što? Ja pomažem u tišini. Pomažem bez puno buke osim kad treba i druge ljude dignuti na noge. Pomažem predano, temeljito i neiscrpno. Dajem ne samo sve od sebe, nego i previše od sebe. Oduzimam od sebe i tamo gdje nemam jer je drugima 'hitno', a na kraju se oni samo poseru na mene, a ja nemam odakle sebi nadoknaditi ono sve što sam dala drugima.
To je moj problem. Moj je problem postavljanje granica. Moj je problem neprestano pomaganje. Moj je problem što mi je stalo do drugih do te mjere da se nadam da će moje ponašanje utjecati na njihovu promjenu svijesti i na njihovo shvaćanje te okretanje na bolje. To je moj problem i ja sama moram raditi na tome.
Ono zašto sad ovdje započinjem ovu temu ste vi. Točno znam da vas je mnogo koji ste poput mene jer vas susrećem svakoga dana. Susrećem iscrpljene ljude koji uporno daju sve od sebe za 'dobrobit zajednice' koja na kraju samo sere po njima.
Govorim i zbog svih onih koji se usuđuju vrijeđati druge ljude jer su 'nešto čuli' i bilo im je 'žao osobe koja im se jadala'. Da ste imalo pametni, prepoznali biste znakove koje vam osoba koja se jada pokazuje. Prepoznali biste riječi koje bira, uloge koje dodjeljuje sebi i drugima. Prepoznali biste da tu nešto smrdi i da možda nije sve baš tako kako se govori. Prepoznali biste, ali vas je briga. Vama je stalo da se osjećate važnima onda kad nekog drugog 'dovodite u red', nekog tko se u tišini uporno iscrpljuje pomažući onima koji, čini se, to uopće nisu zaslužili.
Nemojte se praviti pametni. Budite jednom za promjenu stvarno pametni. Slušajte riječi, ali gledajte i ponašanje iza tih riječi. Uzmite u obzir kontekst, a ne samo jednu rečenicu. Ili se jednostavno ne petljajte tamo gdje vam nije mjesto jer ako ne možete pomoći, nemojte niti odmagati.
Ljudi koji se tako ponašaju, koji ogovaraju, brzo zašute, a zašute onda kad im i opet treba vaša pomoć, ali isto tako opet brzo progovore protiv vas jer nisu razvijeni i ne znaju se nositi sa svojim vlastitim propustima, svojim vlastitim emocijama, svojim vlastitim nedostacima. I tako u krug.
Mislite li vi da je meni lako pisati na ovu temu? Mislite da mi je lako 'prozivati' tuđe loše ponašanje prema meni? Zamislite samo kako se osjećam svakoga dana svih ovih godina dok ja šutim i radim, a onda me se ogovara zbog tuđih propusta.
Ljudi su navikli da ih 'neću ogovarati' kako ih ne bih povrijedila, ali ja ih ne ogovaram. Ja opisujem situacije koje sam doživjela i navodim ljude od kojih sam to doživjela. Dajem kontekst, analiziram situaciju, kritički se osvrćem na cijeli događaj, radim psihološku analizu sudionika i sve prezentiram kao izvještaj, kao štivo s ciljem informiranja radi poboljšanja, pružanja pomoći i promijene na bolje. A ako netko to ne razumije, onda je očito taj netko onaj o kome se u ovoj temi i radi.
Dok ja šutim istinu, drugi šire laži. Ja ću biti idiot ako sa svoje strane ne poduzmem ništa u vezi toga.
Druga stvar, ja fizički ne mogu biti na nekoliko mjesta odjednom. Ja se ne mogu osobno baviti sve i jednim problemom zajednice (o kojem god da je tipu zajednice riječ), ali sam se toliko puta već sama morala brinuti za rješavanje nekog problema koji se tiče svih nas.
I bez brige, kako je tko bio raspoložen u tom trenutku ili koliko se duboko osjećao povrijeđenim, ili bi me maltretirao i ogovarao ili bi me hvalio. Meni nije stalo niti do jednog od tog dvoje. Meni je bitno da se problem uspješno riješi.
No bilo je prilika kad ja nisam bila dostupna jer sam se već bavila nekim drugim stvarima i tad je zajednica bila prepuštena sebi. Svi znaju da bih ja, da mogu sudjelovati, dala sve od sebe, no to ipak ponekad zaborave jer kad se sami moraju bakčiti s nečim, dotaknu se teme nedostatka moje – prisutnosti. Gdje li sam ja da se bavim rješavanjem problema? Tko sam ja da pričam da sve moram sama kad me, evo, baš sad nema.
Uvijek govorim ljudima, da umrete, vaši bi morali sve to bez vas, a dok ste živi, vi sve to njihovo i vaše zajedničko odrađujete sami. Nemojte to raditi. Neka svi sudjeluju. Neka se sami bave rješavanjem svojim problema kako god znaju i umiju. To je dobro i za njih i za njihov razvoj, a ako vas nisu dostojni, onda se poberite i maknite od njih. Bolje da se maknete dok vas nisu strpali u grob.
Ogovaraju vas? Znate što? Boli vas kur.c za njihovo ogovaranje jer njihova će nesposobnost kad-tad izaći na vidjelo kad će se sami morati baviti rješavanjem svojih gluposti.
Ako nema poštovanja prema vama, ako nema suradnje, ako nema prave pomoći, nemate se što osjećati krivima jer niste dali još i više od sebe.
A ako vas smeta širenje neistine, vi onda napravite ono čega se oni i boje – jasno i glasno recite istinu. Činjeničnu, opservacijsku, analitičku, kritičku istinu s elementima vašeg osobnog emotivnog doživljaja same situacije te naglasite razliku između tih pojmova.
Da, nas emotivno mnogo toga pogađa, ali i dalje postoje činjenice koje su tu bez obzira na to kako ih mi doživljavamo. Naučite razlikovati ono što jest od onoga kako se vi zbog toga osjećate.
Možda vam se neke stvari neće svidjeti, ali nemojte zbog toga lagati kako biste prikrili istinu. Recite istinu i recite kako se vi zbog toga osjećate. Objektivno i subjektivno. Jasno i glasno.
Mi, a prvenstveno mislim na sebe, imamo tendenciju iscrpljivanja za sveopću dobrobit, ali i mi smo dio zajednice. I mi smo član koji se mora osjećati dobro. Došlo je vrijeme da se pobrinemo sami za sebe kad već nitko drugi to neće učiniti umjesto nas.
Postavljanje zdravih granica, uključivanje drugih u zajednički posao i očekivanje od drugih da i oni sami pridonesu boljitku svih nije bezobrazno, već nužno. Na svako ogovaranje odgovorite istinom i nastavite dalje raditi svoj posao, a ako ni to ne pomogne odvojite se od zajednice koja vas ionako ne zaslužuje.
Vi vrijedite i vi možete pružiti toliko toga. Umjesto da rasipate svoju energiju na beživotnu livadu, uložite ju tamo gdje vrijedi, tamo gdje će se vidjeti rezultati i tamo gdje ćete se vi zbog toga osjećati sretno, zadovoljno, ispunjeno, ali i sigurno. Učinite to za sebe.
