Evo, neki dan sam prolazila teške psihološke torture sa svojima. Nakon svega što smo prošli, nakon svega, i dalje oni koji bi trebali biti roditelji biraju biti djeca vlastitoj djeci. I dalje nas jebu u glavu svojim neodgojenim i nezrelim ponašanjem. I dalje.

Nema popravka, nema napretka, nema zaštite, nema budućnosti. I dalje prolazimo ono što prolazimo cijeloga života i to se nikada neće promijeniti što god mi učinili po tom pitanju.

Dajem sve od sebe kako bih sve imala pod kontrolom u smislu, da na svemu imam oko pa pazim da sve funkcionira, pazim da se sve obavlja, da nema propusta, da se o svemu vodi računa kako nas ništa ne bi neugodno iznenadilo, da se obaveze izvršavaju, da se rokovi poštuju, da se sve dokumentira, da sve 'laufa'. Da ništa nismo previdjeli i da pazimo na one stvari koje zahtijevaju da se na njih pazi.

Uz sve to, pokušavam voditi računa o tuđem zdravlju, tjelesnom i fizičkom, o emocijama drugih, o psihološkoj potpori kad im je ona potrebna.

Uz sve to, pokušavam ostatak vremena zaraditi za preživljavanje dok ne počnem zarađivati za dostojan život. Zarađujem toliko da se glavnina pokriva, ostalo kombiniram sama sa sobom.

Uz sve to, trudim se raditi ono što volim, trudim se biti sretna koliko mogu dok sam još živa, izlaziti iz kuće, čak i putovati ma koliko skromno to bilo da ne istrunem od depresije koja mi vječno visi negdje u prikrajku misli.

Trudim se raditi ono što želim raditi kako bih ispunila svoju životnu svrhu. Trudim se raditi na boljem svijetu. Trudim se pomagati drugima kad im je to potrebno. Trudim se pisati svakoga dana ono što može promijeniti tuđe živote. Trudim se svakoga dana. I svakoga dana se trudim da održim zdravu glavu jer me svakoga dana nešto novo lomi, ali i nešto staro posjećuje.

Odrastali smo uz djecu koliko god ona bila starija od nas i koliko god ona predstavljala naše pretke. Odmalena smo bili uvučeni u sve obiteljske probleme i aktivno sudjelovali u svemu što nam se događalo. Odmalena. Oduvijek.

Sve što 'imamo', nije nam dano. Sve to mi još uvijek otplaćujemo. Svaki kredit koji je dignut jer nismo imali za život, a koji je stara opravdala sa 'sama ću sve platit' jer stari je svoje novce imao za sebe. Sve to njeno 'ona će platit' plaćamo mi djeca cijeloga života i još uvijek nismo gotovi.

Dijelimo se u plaćanjima tko što uhvati jer sve je uvijek hitno, no sve ono što su moji preci izgradili, sve je to već otišlo u banke, u kamate, u dugove.

Cijeloga života otplaćujemo i tome nema kraja jer svaki put kad se nešto otplati, otkrije se nešto novo. Nešto novo onih istih roditelja koji 'budu sve sami', a nikad ništa 'nisu sami'. Sve to mi otplaćujemo i uz sve još ulažemo vlastiti fizički, psihički i emocionalni trud. Sve to mi otplaćujemo i odrađujemo.

Nemamo svoje obitelji. Nemamo svoju imovinu. Nemamo poslove koji nas dostojno uzdržavaju i bez obzira na sve, još uvijek otplaćujemo sve ono staro i sve novo što dolazi sa starošću.

Iscrpljeni smo, a još nismo niti počeli živjeti. I sve to zato jer budu oni, a na kraju sve obavljamo mi.

Pola stoljeća života smo skoro prošli, cijelo vrijeme otplaćujući sve ono što je 'nama netko dao'. Nitko nama nikad ništa nije dao! Sve smo mi to skupo platili i preplatili.

I tješilo nas je da imamo taj mali stan koji je još ostao, koji će nam pružiti neku sigurnost, utjehu, odmor. Mali stan koji ćemo dijeliti. Mali stan u kojem smo paralelno odrastali. Stan koji još nešto vrijedi, iako njegova okolina vrijedi sve manje što se moralnih vrijednosti tiče.

Tješili smo se da nam ipak na kraju nešto ostaje, iako smo sve manje vremena u njemu počeli provoditi jer nam život to ne dozvoljava. Dugovi se trebaju otplaćivati, a situacija u svijetu je sve gora, poslovi su sve gori i plaće sve lošije. Ali nadali smo se, ipak imamo nešto svoje, nešto sigurno.

No onda je, uz sve što se događa paralelno već godinama, došao kriminalac, menadžer kasina, stranac, neodgojeni balavac, koji je odlučio prati lovu baš u našem dvorištu. I nije prezao ni pred čim, ni pred prijetnjama niti pred kriminalnim radnjama. Drugi su odlazili, ostalo nas je još malo, a njega dijeli kupnja još samo jednog stana kako bi i našim životima presudio kao većinski vlasnik.

Odvjetnik nas je upozorio na scenarije koji se u takvim situacijama vrte i ništa od toga nije povoljno za nas. Zakon je na strani para, zakon je na strani kriminala, a mi? Mi se možemo samo još nadati da će se oni koji su ostali oduprijeti tom kriminalu.

Jer sve je to nama naša država dala – sav taj kriminal koji svakodnevno uništava sve ljude koji su tu državu stvarali.

Ne zna se tko je više korumpiraniji od koga. Ne zna se koliko duboko taj kriminal seže. I ne zna se sudbina naših života. I nitko nam u tome ne može pomoći, već nas samo savjetovati kako bismo nešto mogli napraviti, iako nam ne može garantirati da ćemo to uistinu i moći postići.

Otplaćujemo i gubimo. Nemamo ništa. Niti živote, niti ostavštinu. Jednog dana ni nas neće biti, a neće biti ni nikog da nas pokopa.

Ali mojim je roditeljima najbitnije da se nastave neodgojeno ponašati, da nas nastave provocirati i maltretirati, da nam nastave stvarati probleme tamo gdje problemima nije mjesto.

Još uvijek se svakoga dana bavimo glupostima umjesto da smo živjeli život.

Još uvijek moram paziti kako ću s kim razgovarati jer su svi nestabilni, jer im je teško i mogu puknuti po šavovima, a za mene nikog nije briga. Navikli su da se od djetinjstva brinem sama za sebe. Navikli su da sam jaka i da ću sve to ja preživjeti, ali nemam se više snage boriti jer se vječno borim sama.

Nemam se snage boriti jer se nemam boriti za koga.

I kad nas razlike razjedinjuju, mi se i dalje moramo ujediniti protiv onih koji su trebali biti tu za nas, ali nikad to nisu bili, nikad uistinu. Bavimo se svojim roditeljima onako kako se oni nikada nisu bavili nama i gubimo u toj bitci. Gubimo sebe.

I gledam kako se neki drugi ljudi i dalje ujedinjuju u svojim borbama, kako neki roditelji i dalje daju sve za svoju djecu, a onda gledam svoje roditelje i znam da još uvijek otplaćujemo njihove gluposti svojim životima.

Kažu, zatraži pomoć i pomoć će ti doći? Kako da tražim pomoć kad sam izgubljena i kad ni sama više ne znam što točno želim u svom životu. Toliko sam iscrpljena, toliko potrošena, toliko puta razočarana svime što me okružuje da ne znam više u kojem bih se smjeru okrenula, što tražila, što poželjela.

I pišem ovo ne zato što očekujem odgovore, već zato da mi srce ne pukne od tuge kad je već toliko iscrpljeno umorom. Pišem da mi misli ne posijede još ovo boje što mi je ostalo u kosi. Pišem da ne puknem od jada jer sutra je novi dan, zaraditi se mora, preživljavati se mora kako bi se novi problemi mogli osvijestiti.

Toliko sam jaka, ali u ovom trenutku slabosti ne osjećam jakost u svom tijelu. Osjećam tugu. Osjećam umor.

I nadam se, nadam. Nadam da će sutra ipak doći nešto što će mi razbistriti misli kako bih se mogla nastaviti nadati da će uskoro napokon biti bolje.