Jednom davno, jedna mi je osoba predložila da zamislim svoju budućnost. Sugerirala mi je kako da to napravim, uvjeravajući me da će se tako moji snovi i ostvariti.

Rekla mi je da moram imati 5-godišnji plan, 10-godišnji plan, 100-godišnji plan – jednostavno rečeno, da moram imati cijeli život isplaniran.

Pitala sam ju, a što je sa svim onim situacijama koje ne možemo predvidjeti, a koje znatno mogu utjecati na naše planove. Osoba mi je odgovorila da dobrim planiranjem mogu predvidjeti sve, ali to baš i nije tako.

Da je svijet idealan, odnosno da se stvari odvijaju prema određenim zakonima koji su svima poznati i da svaki problem ima jedinstveno rješenje, to bi možda bilo izvedivo, ali varijabli je puno previše, nepredvidivih situacija je puno previše, pa čak i onih predvidivih je puno previše, a uz sve to, nikad ne možemo znati kako će reagirati neka druga osoba, pa čak niti kako ćemo mi sami reagirati u situacijama u kojima se još nismo našli.

Kad bi ljudi imali jedinstvenu shemu prema kojoj bi se razvijali i zadanu brzinu kojom bi se razvijali, mogli bismo predvidjeti njihove odluke, ali ljudi se ne razvijaju jednako, neki se ne razvijaju uopće, a neki čak i nazaduju.

Svijet je ispunjen nelogičnostima, nepravdom i nasiljem, ali i u takvim situacijama, naravno nakon što dobro proučite stvari, možete precizno predvidjeti događaje i reakcije ljudi, no i dalje vam treba vremena da sami proučite situaciju kako biste prepoznali obrazac ponašanja i logiku događaja, kako biste izveli svoje zaključke i kako biste u praksi potvrdili njihovu točnost.

Za sve je potrebno vrijeme, vrijeme koje svakog trena nepovratno izmiče iz naših ruku.

Bila sam tinejdžerica i još sam se uvijek borila s usklađivanjem onoga što osjećam u sebi s onim što vidim i doživljavam oko sebe. Pokušala sam zamisliti svoju budućnost tako što sam prvo prizivala ono što uistinu želim kako bih mogla svoj plan oblikovati prema svojim željama.

Pokušala sam slijediti upute te osobe iako se nikako u potpunosti nisam mogla uskladiti s njenim prijedlogom. Zašto? Zato što mi se činilo da je ta osoba skupo platila neku knjigu u kojoj je pročitala sve ono što meni govori.

Knjigu u kojoj je netko euforičnim tonom letio malo iznad površine zemlje, zaboravljajući da bi stopalima trebao i dodirnuti zemlju.

Knjigu koju kao da je pisao netko tko je zatvoren u 4 zida, a tko nogom nije kročio u stvarni svijet. Knjigu koju je netko napisao kako bi prikupio hvalospjeve, ne i kako bi nekome uistinu pomogao.

Ja sam otprilike znala što želim, ali već sam imala dovoljno životnog iskustva da vidim kako se stvari ne odvijaju samo onako kako ih mi isplaniramo.

Znala sam da čovjek može postići ono što želi, ali to znači da mora biti uporan i da mora u hodu pronalaziti nove putanje u trenutku kada se sva vrata pred njim zatvore.

Znala sam da je moguće imati željeni cilj, ali i da je gotovo nemoguće isplanirati ishod svih koraka, odnosno ostvariti sve ono u čemu sudjeluju i drugi ljudi. Vjerovala sam da je moguće, ali sam shvaćala da nije baš tako jednostavno.

Bila sam mlada i nadala sam se da netko zna nešto što ja ne znam i da možda mogu od drugih naučiti kako da nešto bolje radim, stoga sam si dala truda.

Pokušala sam vizualizirati svoj život i isplanirati svoj put prema željenoj budućnosti. No nešto nije bilo u redu.

Poanta je bila dopustiti da isplivaju stvari iz moje podsvijesti. I isplivale su, ali ne onako kako se od mene očekivalo.

Isplivao je jedan prikaz moje budućnosti, prikaz koji se ponavljao koliko god puta ja započinjala vizualizaciju. Jedan jedini prikaz. Jedna boja.

Što god radila, kako god radila, koliko god se trudila, koliko god se opuštala i pozivala svoju podsvijest da me vodi, u mojim se mislima pojavljivala samo jedna jedina boja. Moja budućnost bila je boja.

Naravno da mi je rečeno da nešto radim loše, da se ne trudim, da nisam shvatila zadatak i još puno toga negativnog, ali to nije promijenilo činjenicu da je moja budućnost uvijek bila jedna boja.

Godine su prošle prije nego što sam se aktivnije pozabavila proučavanjem simbolike te boje. Ono što sam otkrila otvorilo mi je oči.

Ta je boja predstavljala mnogo toga, ovisno o tome koga pitate, ali ono što je bilo bitno jest to da je simbolika te boje još u drevnim vremenima predstavljala sve ono što sam ja zapravo željela u svom životu.

Ovdje se nije radilo o postizanju samo materijalnog, već i onog duhovnog. Radilo se o razvoju, promjeni i o mnogim apstraktnim pojmovima, o prekidanju karmičkih ciklusa, iscjeljenju nasljedne linije i o mnogim stvarima o kojima ljudi obično ne razmišljaju kad zamišljaju svoju budućnost.

Moja je podsvijest poslala poruku koju sam ja osjetila, ali nisam razumjela. Moja je podsvijest znala da se ne može sve riječima opisati i da je slika, u mom slučaju boja, ta koja govori tisuću riječi.

Ja sam kroz jednu boju vizualizirala svoju budućnost i cijelog sam života instinktivno i intuitivno išla prema želji svog srca.

Ne, nisam imala razrađeni 5-godišnji, 10-godišnji, niti 100-godišnji plan. Imala sam cilj, imala sam okvirni plan, ali nije bilo vremenskog ograničenja.

Svoj sam život oduvijek osjećala kao zadatak koji moram izvršiti i tijekom kojeg moram uživati. Oduvijek sam znala da se neće odvijati po nekakvoj usiljenoj šabloni, ali da ima svrhu.

Poanta je bila da se posao obavi kako spada, u potpunosti, temeljito, ispravno, stoga nikakav vremenski okvir nije mogao uzeti u obzir sve one nepredvidive situacije koje su me snašle na mom putu.

Vizija moje budućnosti bila je jedna boja, ali ja sam cijelog života svoj put bojala i svim drugim bojama svog srca.

Možda nećete uvijek razumjeti sami sebe, ali to nije razlog da se ne poslušate, već da naučite komunicirati sa svim razinama samih sebe.

Možda još ne znate u potpunosti tko ste, ali apsolutno ste vrijedni truda koji uložite upoznajući i spoznajući sami sebe.